OBAVEZNA LEKTIRA: Roman “Blagoslov zemlje” Knuta Hamsuna bio je direktni povod Nobelovom komitetu da ovom piscu dodijeli Nobelovu nagradu za književnost.

Kažu upućeniji tumači književnosti da je Knut Hamsun sa romanom “Glad” iz 1890. godine stvorio moderni roman. Istina, sam pisac nije bio svjestan te inovacije u početku. Ali pošto je već taj njegov prvi lutalački roman prepoznat, posebno kod njemačke književne publike, kao privlačno književno djelo, mladi Hamsun je odlučio da se, nakon višegodišnjeg lutalaštva preko Amerike i Evrope i niza poslova (od molerskih do tramvajdžijskih) koje je obavljao, otisne na turneju po Norveškoj kako bi sada propovijedao tu svoju inovaciju u romanu.

Osnova Hamsunove inovacije sastojala se prije svega u promjeni piščevog odnosa prema likovima, te prvog lica koje je Hamsun do svoje pedesete godine koristio kao najvažniji književni plan. Iz neposrednosti prvog pripovjedačkog lica dobili smo likove koji više nisu posmatrani iz “božanske perspektive” sveznajućeg pripovjedača, nego su to sada već samosvojni karakteri, skloni nedorečenostima, neracionalnim izborima, čudnim i naprasnim odlukama. Hamsun se, osvijetlivši u sebi novum svog postupka, veoma brzo prilagodio novootkrivenom stanju, te je i u književnoj praksi odlučio suprotstaviti svoj koncept književnosti onome što je do tada u evropskim razmjerama važilo kao neprikosnoveno.

standard_knut-hamsun_3.jpg - Isak Sellanr sniva novo ralo

Prvi domaćin

Mladi Hamsun je bio iznimno osebujna i hirovita ličnost, što se odrazilo i na cjelokupan njegov književni nastup. Tako je jednog dana, kažu biografi, trebao održati predavanje o “novoj književnosti” u Oslu. Hamsun je, znajući koja vrata prvo treba razvaliti, na svoju književnu večer u narodnom pozorištu u Oslu pozvao tada najpopularnijeg i najcjenjenijeg evropskog dramskog pisca Henrika Ibzena. Čuveni dramatičar prihvatio je poziv mladog i oholog pisca, te se rečenog dana pojavio na Hamsunovoj večeri. Međutim, Hamsun je Ibzena pozvao sa izraženim predumišljajem, htio je slavnog pisca uniziti na licu mjesta. Već na samom početku predavanja Hamsun se žestoko obrušio na Ibzenov dramski postupak, optužujući ga za tipološke likove, za odsustvo njihove autentičnosti, te direktno najvećem bardu evropske književnosti u brk skresao ono što se, izgleda, mora učiniti kako bi književnost krenula naprijed. Letjelo je, dakle, perje. A skandaldžija Hamsun ušao je na velika vrata književnosti sukobljavajući se u startu sa gromadom kakva je bio Ibzen.

Hamsunov roman “Blagoslov zemlje”, koji je neposredni povod ovom putovanju kroz njegovo djelo, objavljen je prvi put 1917. godine. Ovaj je roman bio i direktni povod Nobelovom komitetu da Hamsunu 1920. godine dodijeli Nobelovu nagradu za književnost. “Blagoslov zemlje” strukturom i pripovjedačkim postupkom spada već u onu drugu Hamsunovu fazu u kojoj je pripovjedač sada udobno smješten u treće lice, ali ne manje oprezan i dosljedan. “Blagoslov zemlje”, znaju to Hamsunovi čitaoci, sadrži neke od osnovnih značajki Hamsunovog pisma, najprije u pogledu prostornog određenja romana. Čitalac će se susresti sa onom dobro poznatom atmosferom sjevera, koja svojim klimatskim i geografskim faktorima nedvojbeno određuje cijeli životni krug čovjeka. Sa druge strane, “Blagoslov zemlje”, najjednostavnije rečeno, roman je preporoda, gotovo parabolična priča o stvaranju jednog novog svijeta. Isak rodonačelnik Sellanrå čovjek je koji iz jedne krčevine, iz jedne pustahije, stvara naselje, proširujući svoje imanje, orođavajući se sa Inger, ženom koja dođe iz udaljenog mjesta da bi se za njega udala, pri tome bježeći od usuda svoje zečije usne.

Međutim, kako se naselje proširuje, kako dolaze i drugi ljudi u potrazi za boljim životom, kako se rađaju Isakova djeca, tako se i cijeli svijet oko ovog gorštaka mijenja. Najprije Inger biva uhapšena jer je izvršila čedomorstvo, da bi sa njenim povratkom iz zatvora gotovo krenula cijela jedna renesansa. Hamsun dojmljivo i sa izrazito modernim senzibilitetom gradi svoje likove. Ćutljivom i radišnom Isaku suprotstavlja njegovu ženu Inger, koja nakon što je “vidjela svijeta” pokazuje drugačija i moderna shvatanja. Čak se upušta i u preljubu, ali Isak je miroljubiv i zagledan u zemlju, te razumije muhanatosti svoje žene. Sve se, dakle, mijenja, dolaze i odlaze ljudi, pronalaze i zapuštaju rudnik bakra, industrijalizacija i trgovina se razvijaju, Isakovi sinovi i kćer rastu, odlaze za svojim životom. Cijeli se univerzum čovjekov ubrzava, ali Isak i dalje od jutra do mraka obrađuje svoju zemlju.

Nemojte, dragi čitaoci, pomisliti da Isak nema snova kao i njegova žena. Ima. Ali Isak hoće novo ralo, novi plug, Isak je prvi domaćin u naselju. Modernost i industrijalizacija se po njemu ravnaju. Što Isak kupi i donese iz varoši, to postaje mjera svijeta Sellanrå. Preporod koji Hamsun nagovještava ovim romanom nije, dakako, sadržan samo u uznapredovanju mehanizacije za poljske radove. Ovaj pisac u okvirima “Blagoslova zemlje” daje i mnogo više. Najdojmljivije je kako Hamsun gradi svoje ženske likove, kako problematizira čedomorstvo, i kako konačno kroz lik supruge šefa varoške policije pleadira za feminizam još 1917. godine. “Mi, žene” – napisaće Hamsun riječi žene šefa policije izrečene u sudnici dok brani ženu koja je izvršila čedomorstvo – “mi smo nesretna i izrabljivana polovica čovječanstva. Zakone prave muškarci, mi tu nemamo nikakva uticaja. Ali, može li muškarac zamisliti šta za ženu znači roditi dijete? Može li osjetiti njezin strah, njezine strašne bolove i sve porođajne muke, njezine krikove?”.

“Blagoslov zemlje”, vidite, duboko je emancipatrosko, ali stilski i postupkom maestralno uobličeno književno djelo. Ima u ovom romanu i demonologije, oličene, prije svega, u liku trgovca Geisslera koji kao neki dobri duh pomaže Isaka, nagovara ga da širi svoj posjed, sređuje mu pogodnosti kod varoških vlasti, otkupljuje od njega dio brda u kojem postoji nalazište bakra. Ali i u liku starice Olline koja se na Isakovom imanju pojavljuje svake godine, i uvijek sa sobom donese neku intrigu. Svijet se nepopravljivo mijenja, i Isak vuče njegov kamen. Ali Isak i dalje, iako stari, iako shvata da mu ponestaje snage, ponosno korača svojim poljima. “Isak korača njivom i sije, prava ljudeskara, veliko stablo koje hoda. Na njemu je domaća odjeća, vuna je od njegovih ovaca, čizme su od kože njegove teladi i krava. Pobožno je gologlav dok sije, tjeme mu je golo, inače je kosmat, cijeli mu vijenac kose i brade ovija glavu. To je Isak, vlastelin Sellanra. (…) On je brđanin, i dušom i tijelom, zemljoradnik od glave do pete. Uskrsnuće prošlosti koje pokazuje u budućnost, čovjek iz vremena prvog ratarstva, čovjek zemlje, devet stotina godina star, i opet čovjek današnjeg vremena”.

Bekim Sejranović u jednoj svojoj knjizi, kao poznavalac Hamsunovog djela, piše kako je ovaj veliki pisac imao svega 265 dana osnovnog obrazovanja, ni “malu maturu”. “A napisao je na desetke romana i kratkih priča, pa i pjesama, a 1920. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost, čiju će plaketu 1943. darovati Goebbelsu. Osmoga svibnja 1945. godine, kada je obznanjeno da je Hitler mrtav, a nacizam napokon pobijeđen, Hamsun će prkosno napisati nekrolog, pravi hvalospjev tom “velikom ratniku za čovječanstvo”. Poslije rata prijeti mu smrtna kazna kao i mnogim drugim suradnicima Quislingova režima, no doktor Langfeldt proglašava ga, narodski rečeno, ludim. Istovremeno, vlasti su mu zaplijenile svu imovinu, dok mu građani masovno poštom vraćaju primjerke njegovih romana. Ostao je u “ludnici” zatvorenog tipa skoro tri godine. Nakon što je izašao na slobodu, na sveopće iznenađenje, objavio je svoje posljednje djelo, autobiografski roman ‘Po zaraslim stazama’.  Dok ga čitate, ne možete a da se ne čudite kako jedan ‘luđak’ i gluhi, senilni starkelja kakvim su ga smatrali, od devedeset i kusur godina, može napisati nešto tako lucidno. Ponovo se vratio pripovjedaču u prvom licu jednine, kroz čiji glas je ispripovijedao svoje najbolje priče, te razgolitio do kraja i sebe i liječnika i svoju infantilnu zaluđenost nacizmom. Do dana današnjeg ne postoji ni jedna ulica ni spomenik tom najvećem norveškom piscu koji je istovremeno smatran izdajnikom domovine. Ne postoji ni osoba koja je u toj mjeri i slavljena i napadana kako u vlastitoj zemlji tako i u ostatku svijeta”, pribilježiće Sejranović. “Ja sam poput lososa”, često je govorio Hamsun, “plivam uvijek protiv struje”.

064fce9b0f22fa826563af12c74640a6.jpg - Isak Sellanr sniva novo ralo

Molotovljevo zauzeće

O Hamsunovom simpatizerstvu nacizma napisano je i snimljeno mnogo. Uglavnom se tumači slažu da Hamsunovo djelo, bez obzira na neoprostivost priklanjanja nacizmu, ni u kom pogledu nije oskrnavljeno tom ideologijom smrti. Njegova staračka vjera u Hitlera dakako ne bi smjela ostati nepomenuta, ali Hamsunovo djelo ostaje u književnom smislu jedan od najvećih dosega literature. “Sudeći po onome što je cijelog života pisao”, napisaće jednom Mirko Kovač, “Knut Hamsun nije mogao imati nikakvih vjerskih, nacionalnih, rasnih ili bilo kojih drugih predrasuda, pa tako i nije bio prijemčiv za fašističku ideologiju, ali njemu se, tada već starcu, zacijelo nešto dopalo u toj volji za moć, u toj ideji nove Europe, jer se ponadao da će upravo Njemačka integrirati Europu i spasiti je od “razarajućih sila”, a za njega je engleska tiranija bila izvor svih zala, a engleska imperijalna politika kamen smutnje u Europi”.

Uvijek dobro obaviješteni Kovač pisao je i o tome da u “Sjećanjima” Norvežanina Trygve Lie, nekadašnjeg tajnika Ujedinjenih nacija, stoji da se Molotov zauzimao za Knuta Hamsuna, te da je jednom rekao: “Čovjek koji je stvorio tako veliku umjetnost treba da živi u miru ostatak vremena koje mu još predstoji.” Isti taj Kovač, koji je u svojem romanu-memoarima “Vrijeme koje se udaljava” na trenutak zamaštao kako je Hamsun jednom tokom boravka u Dubrovniku možda sreo njegovu majku i pogledom je oplodio, piše kako također vele da je i Staljin više puta intervenirao da se Knut Hamsun ne optužuje kao kvisling.

Brojni pisci su voljeli Hamsuna, pa se često za njega kaže da je pisac kojeg su voljeli pisci. Isaac Bashevis Singer, na primjer, kaže u knjizi “Izgubljen u Americi”: “Moja najveća ljubav bio je Knut Hamsun”. Singer je s njemačkog i poljskog preveo “Pana” na hebrejski, a za jedno izdanje “Gladi” napisao je predgovor. Kada je emigrirao u Ameriku, kažu, u torbi je nosio samo nekoliko najdražih knjiga, među njima i “Pana”. Singer će takođe napisati da je Hamsunova veličina u tome što je ljubav opisivao kao neprekidni sukob. U “Panu” se dvoje ljudi, Thomas Glahn i Edvarda, danomice bore za ljubav, vode pravi rat. Jednako je tako i u romanu “Blagoslov zemlje”.

Henry Miller je također bio pasionirani ljubitelj Hamsuna. U “Kolosu iz Maroussija” on piše kako je putujući u Grčku, sreo jednog studenta, Grka, sa kojim je pričao o Hamsunu: “Tako sam doznao da Grci luduju za njim. Iz početka mi se činilo čudnim što razgovaramo o tom sjevernjačkom geniju ploveći put toplih mora”, napisaće Miller. A govorkalo se, kažu upućeni, da je i Lenjin napamet znao cijele stranice Hamsunovog romana “Viktorija”.

Nakon svjetskog uspjeha “Blagoslova zemlje”, Hamsun kupuje imanje Norholm u Sorlandetu. Kako je kasnije govorila njegova porodica, tu se skrasio i odrekao lutanja, te je sve više postajao čudak i osamljenik. Na tome imanju podigao je, kažu, i jedan jarbol na koji je svake godine, na dan Norveške nezavisnosti, podizao zastavu. Istom zastavom uviće Hamsunov mrtvački kovčeg 1952. godine kada ga budu vraćali zemlji.

Izvor: oslobodjenje.ba

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here