U svojoj knjizi “Jezici u potkrovlju” lingvista Ranko Bugarski bavi se nekolicinom tema koje su poznavaocima ranijeg rada ovog autora u glavnim svojim linijama poznate. Postoji, dakle, nekoliko magistralnih tokova koji su osnovne preokupacije ovog lingviste, a koje su prisutne kako u ranijim njegovim knjigama, tako i u ovoj posljednjoj. Ipak, uprkos činjenici da se radi o sadržaju kojim se ovaj autor već više decenija neprestano bavi, posljednja knjiga Ranka Bugarskog u kontekstu aktuelnih jezičkih zbivanja u Evropi i regionu donosi cijeli niz veoma zanimljivih i korisnih zapažanja.
Polazeći u ovoj knjizi od iskustava rada kao ekspert Savjeta Evrope sa fokusom na Evropsku povelju o regionalnim i manjinskim jezicima, Bugarski najprije uz osamnaestu godišnjicu Povelje, njeno punoljetstvo, nastoji pretresti šta su važne značajke ove Povelje o zaštiti regionalnih i manjinskih jezika. Dajući opšti istorijski pregled razvoja i promjena koje su se dešavale od inicijalnih početaka evropske brige za jezik manjina i jezike koji se nalaze pod prijetnjom nestanka, Bugarski prati razvoj kako samog rada ekspertskih grupa na usavršavanju Povelje i na njenoj stvarnoj primjeni u zemljama potpisnicama, tako i ukazuje na sve one probleme i manjkavosti koje Povelja u sebi sadrži.

Posebno se autor u Jezicima u potkrovlju podrobno bavi nekim terminološkim problemima (na primjer razlikovanja državnog i nacionalnog jezika, pojmova vezanih za tradiciju i tradicionalistička poimanja lingvistike i jezika), ali i nastoji uspostaviti objektivan pristup samoj Povelji, razumijevajući njenu snagu i njena ograničenja na racionalno i u stvarnosti na terenu utemeljen način. Ono što bi, ukratko bio osnovni zaključak zapažanja uz Povelju, jeste da njena iskustva govore da je iznimno važno u kontekstu evropskog integrisanja i onoga što je danas šira evropska zajednica oličena u Evropskoj uniji, ali i zemljama koje ka njoj streme, njegovati proces bilingvalnosti.

Prema onome što Bugarski zastupa, kako se čini, briga o regionalnim i manjinskim jezicima spada u red prvorazrednih zadataka važnih za opstanak Evropske unije kao takve. Jer sloboda služenja jezikom u privatnom i javnom životu, pravo na zaštitu vlastitog jezika, prvi su bastioni odbrane evropskog identiteta.

Ranko_Bugarski3.JPG - Jezik se opire svakom nasilju

Protiv jezičke ksenofobije

Bugarski od početka svoje knjige ide u suprot onome što su ksenofobne i na usko etničkim pitanjima zasnovane percepcije jezika, insistirajući na važnosti očuvanja regionalnih i manjinskih jezika. Ovaj autor, dakako, ne spori potrebu da se uče službeni jezici država u kojima govornici žive, ali se suprotstavlja na izvjestan način bilo kakvoj jezičkoj diskriminaciji i centralizaciji, ističući važnost očuvanja bilingvalnosti kao jedne od glavnih značajki evropskog identiteta.

“Pre svega, ona je”, napisaće Bugarski o Povelji, “nasuprot tradicionalnoj ideologiji jednojezičke nacionalne države, u značajnoj meri doprinela porastu opšte javne svesti o bogatom jezičkom nasleđu Evrope i o važnosti njegovog očuvanja”. Iz ovakvih zapažanja Ranka Bugarskog proizlaze i druga poglavlja knjige “Jezici u potkrovlju”.

Neizostavno se za pitanja očuvanja jezika i bilingvalnosti kao važnog segmenta evropskog identiteta povlače i pitanja interkulturalizma i multikulturalizma. U ovoj knjizi Bugarski ocrtava osnovne pojmove rasprave, objašnjavajući iz kog razloga je u pogledu same evropske zajednice važno interkulturalno poimanje svijeta. U trenutku kada se Evropa ponovo počinje zatvarati i ograđivati, Bugarski upućuje na koncept življenja sa drugima, a ne uz njih.

Posmatrajući u tim okvirima ono što jeste i pomenuta Povelja, ovaj lingvista navodi kako zadatak za budućnost jeste “odlučno unapređenje višejezičnosti, za što je bitan preduslov konačno napuštanje romantičarske i nacionalističke dogme o svetinji jednog, nacionalnog maternjeg jezika kao glavnog čuvara kolektivnog i individualnog identiteta”.

Posebno zanimljiv segment knjige “Jezici u potkrovlju” odnosi se na autorovo bavljenje pitanjima nacionalnosti i maternjeg jezika u obrascima i rezultatima popisa stanovništva. Uzimajući podatke iz popisa stanovništva u Jugoslaviji (sedamdesetih i osamdesetih godina), preko popisa izvršenih devedesetih i dvijehiljaditih godina u Srbiji i Crnoj Gori, Bugarski nastoji pokazati ono što jeste, kako se čini, osnovna teza njegove knjige.

Naime, analizom popisnih podataka na relaciji etnička pripadnost govornika i njihovo izjašnjavanje o jeziku koji govore pokazuje u kojoj je mjeri jezičko osjećanje govornika zapravo iznad svakog ideološkog i etničkog pritiska. I u najgorim razdobljima na ovim prostorima, kada se na jeziku trenirao nacional-lingvistički teror, kako pokazuje knjiga Ranka Bugarskog, jezičko osjećanje je ostalo u dobranom dijelu slobodno od nametnutih obrazaca. Nacionalistički teror nad jezikom, kako putem popisa stanovništva i izjašnjavanja građana kojim jezikom govore, najbolje biva demantovan onim što je stvarnost na terenu.

Tako imamo slučajeve u kojima, kako Bugarski navodi analizirajući podatke popisa stanovništva, zapravo ne postoji ni jedan jedini slučaj gdje bi bezmalo svi pripadnici nekog nacionalnog ili etničkog kolektiva, i samo oni, prijavili njemu svojstven maternji jezik. Čime se dolazi do nesumnjivih pokazatelja kako usko i okoštalo povezivanje maternjeg jezika sa striktno jednim etničkim identitetom u jezičkoj stvarnosti na terenu biva lako samodemantovano.

“Poučno naročito za one, slabije obaveštene i utoliko podložnije nasleđenim zabludama, koji i dalje veruju u organsku povezanost i neraskidivo jedinstvo ovih primordijalno i statički zamišljenih kategorija. U stvarnosti, etnicitet i nacionalnost nisu unapred zadate i konstantne veličine nego višeslojni konstrukti podložni promenama, i nikako nisu u pravolinijskoj vezi s jezikom“, napisaće Bugarski.

Eksplicirajući ovaj svoj stav navodom da odnos između jezičkih i drugih granica – etničkih, konfesionalnih, nacionalnih, političkih itd. – “u stvarnosti obično pokazuje malu meru podudarnosti, znatno manju od one većinom postulirane ili bar pretpostavljene u evropskom teoretisanju XIX veka, koje je uspostavilo možda privlačno ali krajnje nerealno Sveto Trojstvo jezika, nacije i države”.

1200px-Ranko_Bugarski2.JPG - Jezik se opire svakom nasilju

Rodna korektnost i slivnice

Zanimljivo je sa druge strane u kontekstu bavljenja savremenim jezičkim kretanjima, kako se Bugarski osvrće na pitanje jezičke rodne korektnosti. Autor, dakako, ni u kom pogledu nema ništa protivno da se povijesna rodna diskriminacija ispravlja i u jezičkim pitanjima, ali upozorava da se pri tome mora biti oprezno. Jer ništa nismo uradili ukoliko vršimo neko novo nasilje nad jezikom.

I u pogledu ksenofobnih, usko etničkih predstava jezika, kao i u pogledu svih drugih nastojanja da se jezik okošta i sputa ideološkim sredstvima, Bugarski se u “Jezicima u potrkovlju” cijelim tokom knjige suprotstavlja najprije lingvističkom inžinjeringu. Koji gubi iz vida jezičku stvarnost, a nastoji jezik tretirati kao veoma okoštalo tkivo, na koje jedino treba navlačiti ideološke matrice.

Govoreći stoga o sveprisutnoj dženderizaciji jezika, Bugarski će napisati: “Ova izveštačena potraga za bezizuzetnom simetrijom nezgrapna je i repetitivna, pored toga što ukorenjenu gramatičku logiku dovodi u pitanje implikacijom da su ženski građani, studenti i učesnici nešto različito od građana, studenata i učesnika, zbog čega se moraju izdvojiti iz tradicionalne zbirne oznake, svodeći ovu na ekskluzivno muško članstvo. (…). Nadalje, neki ovoj praksi inače naklonjeni posmatrači primetili su da nametanje ženskih oblika može u nekim kontekstima da proizvede upravo suprotno dejstvo od željenog. Primera radi, naglašavanjem da je neka žena najpopularnija profesorica na celom fakultetu zapravo se njoj u prilog kaže manje nego da je upotrebljen neutralni oblik profesor, jer bi ovaj drugi obuhvatio sve profesore, a onaj prvi samo one ženskog pola, gde je konkurencija daleko manja. Ispada da apsolutna ravnopravnost ima svoju cenu!”

Dalje Bugarski navodi da će tek vrijeme pokazati kako će se problem dženderizacije jezika riješiti. Ono što ovaj autor, ispravno, naglašava jeste da je najvažnije da se novi oblici ne progone kao nedozvoljeni, ali i ne nameću kao jedini ispravni.

“Može se ipak očekivati da će biti šire prihvaćeno ono što se uklapa u tvrobeni sistem i ne povređuje jezičko osećanje većine govornika, a odbačeno ono što je automatski proizvod ideološke dogme. Naime, jezik ima prirodnu potrebu za inovacijama i podstiče razne eksperimente, ali se opire nasilju”, piše on.

Kako u prethodnim svojim knjigama, Bugarski se tako i u knjizi “Jezici u potkrovlju” bavi jezičkim tvorenicama, slivnicama ili blendama. Autor prikuplja i sistematizuje ovaj jezički fenomen pokazujući putem njega još jednom ono što je lajtmotivska nit ove knjige, ali i cjelokupnog rada ovog lingviste.

Naime, pojava slivnica u srpskom (ali i drugim jezicima nastalim iz rasapa srpsko-hrvatskog) jeziku u posljednje dvije decenije, koliko se Bugarski bavi ovim fenomenom, pokazuje da jezik uprkos svemu ima jedino svoju unutarnju logiku promjene. Bez obzira koliko se vještački i nasiljem nad jezikom, posebno onim nacionalističkim, on nastoji sačuvati kao okoštala i nikad promjenjiva, čisto etnička forma, slivnice i žargonske promjene u jeziku kako Bugarski pokazuje svjedoče živosti jezika i njegovom neprestanom kretanju.

Takođe, pokazatelj je to modernizacije jezika, a prije svega njegovog oslobađanja od okoštalih prozodijskih i gramatičkih normi. Modernizacija, napisaće Bugarski u kontekstu slivnica i žargona, podrazumijeva kontinuirano obezbjeđivanje sredstava izražavanja usklađenih sa promjenjivim potrebama govornika u urbanim kulturama.

“Sa svoje strane, ovo je odraz promene u društvu koje proširuje prostor slobode u izražavanju i komuniciranju. A sve se to uklapa sa dugoročnom, ali vidljivom transformacijom opštih društvenih stavova prema jeziku, koja već decenijama prati postepeno rastakanje romantičarski idealizovanog, ali nerealnog koncepta evropske države-nacije, sa neprikosnovenim standardizovanim jezikom kao otelovljenjem narodnog duha i garantom nacionalne samobitnosti”, piše.

Bugarski, jasno je to, ne poziva ovdje ni na kakvo nasilje nad jezikom. Naprotiv, ovaj lingvista je u potpunosti svjestan živih jezičkih procesa koje ništa ne može zaustaviti. Međutim, Bugarski insistira na konačnom napuštanju onih nacionalističkih koncepata shvatanja jednog jezika kao nekakve svete i nedjeljive etničke forme, prije svega jer je sam jezik fleksibilna i iznimno promjenjiva kategorija.

Na jezičkom planu, ekspliciraće Bugarski, identitet se ne mora svoditi na jedan jezik, onaj koji nazivamo maternjim (osim kod onih koji ne znaju nijedan drugi jezik), niti na jedno pismo (…): “Najzad, ubedljiva većina čovečanstva je dvojezična ili višejezična, pa bi tu bilo teško vezati identitet za samo jedan jezik.”

bugarski_jezici-u-potkrovlju.jpg - Jezik se opire svakom nasilju

Jezici pripadaju govornicima

Bugarski dalje, u dijelu knjige u kojem su objedinjeni autorovi intervjui iz različitih regionalnih medija, kao i u poglavlju koje je omaž istaknutim preminulim lingvistima, ističe da smatra da jezici “pripadaju” onima koji se njima služe, koje god oni nacije bili, a da pisma “pripadaju” jezicima koji se njima pišu, a ne narodima koji su ih navodno izmislili i udarili im svoj vlasnički pečat. U prilog ovoj tezi Ranka Bugarskog, idu i mnogi primjeri koji se kroz cijeli sadržaj ove knjige provlače, a koji se prije svega odnose na poimanje jezika kao posve živog tkiva, koje se ni u kom pogledu, ni u kom političkom i nacionalističkom nasilju ne može svesti na jednoznačnost i nepromjenjivost.

Što će reći, nema čistih, etnički izdiferenciranih jezika, ima jezika koji su većinski u jednoj zajednici, ali koji su prepušteni neprekidnom toku života, i koji se zahvaljujući svim rukavcima i pukotinama živog jezika nikada ne mogu okameniti. Posebno ne okameniti u eugenističkoj nakani podvođenja jezika pod ideologiju krvi i tla, što su česta nastojanja u bivšim jugoslovenskim republikama.

Svaki put kad je takvo nasilje nad jezikom pokušano, jezik je demantovao tu kriptostvarnost i oticao svojim tokom. Ili kako sam Bugarski ističe govoreći o tlapnjama o organskom i prirodnom jeziku: “O nečemu prirodnom ili organskom, takođe ne može biti reči, jer je jezik, opet po definiciji, stvar društvene konvencije, a ne rezultat nekog prirodnog razvoja.”

Postoje, konačno, i oni dijelovi knjige “Jezici u potkrovlju” koji se bave sad iznimno aktuelnim pitanjem rasapa srpsko-hrvatskog jezika i toga da li je on mrtav jezik ili pak ovaj jezik postoji dok ima živih njegovih govornika. Bugarski, čini se, nema namjeru pleadirati za stvaranje nekakvog novog krovnog jezika, niti želi na bilo koji način osporavati pravo i mogućnosti svakog naroda da svoj jezik imenuje kako želi.

Ono što ova knjiga Ranka Bugarskog donosi, odnosi se prije svega na borbu protiv nasilja nad jezikom, protiv njegove potpune politizacije i ideologizacije. Prije svega jer takvi procesi narušavaju život samog jezika, kvareći ga vještačkim intervencijama i napadima. Takođe, Bugarski nesumnjivo potvrđuje da je ono što je od jednog (nekad srpskohrvatskog jezika) danas ostalo, zapravo jedan lingvistički jezik u obličju (sada) četiri politička jezika.

“Drugim rečima, vidim ga kao jedan policentrični standardni jezik sa više nacionalnih varijanti, što je u evropskim i svetskim okvirima uobičajena pojava, a ne neki ovdašnji specijalitet. Razlika je samo u tome što se drugde to uglavnom prihvata kao sasvim normalno, dok se kod nas koristi kao dobrodošao povod za nacionalizmom zadojene političke prepirke”, kazaće Bugarski u jednom od svojih intervjua objavljenih u knjizi “Jezici u potkrovlju”.

Izvor: oslobodjenje.ba

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here