“Sam u vodi”, Uroš Bojanović, Partizanska knjiga, 2017.

Knjiga „Sam u vodi“ Uroša Bojanovića mogla bi se, mogućno je, uzeti kao paradigmatski primjer za detektovanje nekih od ključnih problema naše savremene poezije. Preciznije, u njoj se mogu otkriti sve one kontradikcije od kojih ovdašnja poezija pati i sa kojima se, često u porođajniim mukama, bori. Ne stoga što u Bojanovićevoj knjizi nema uspjelih i dobrih stihova, nego prije svega jer se kroz ovu knjigu vidi svojevrsna autorska borba sa dvije izražajne tendencije koje na plastičan način zrcale ono što bi se moglo označiti kao stvarnost pjesništva na ovim prostorima. Ono što je specifično za Bojanovića jeste da se u njegovoj poeziji, često, unutar iste pjesničke strukture prepliću i za primat bore autorska potreba da se bude što više vlastitim izrazom ukotvljen u društveno zbivanje, i sa druge strane otimanje jezika samog od tog šablona društvene stvarnosti.

Uz takvu vrstu antagonizma unutar ove pjesničke tvorevine knjiga „Sam u vodi“ prestavlja svojevrsan poligon na kojem se sukobljavaju dvije tendencije kojih pjesnik, moguće je, nije ni svjestan, a koje nepopravljivo određuju ukupan dojam o ovoj knjizi, te sa druge strane predstavljaju dobru priliku da se progovori ponešto o nekim očitim dilemama  ovdašnje književnosti. Prije svega u pogledu poimanja pitanja angažmana, njegove rastegljivosti i konačno efektnosti postupka u kojem se na njemu insistira po svaku cijenu, često nauštrb samog pjesničkog jezika.

PK_sam_u_vodi.jpg - Osvrt: Daleko od svih, ja sam čovjek

Generacijski glas

Bojanovićeva poezija, to treba naglasiti, predstavlja snažan generacijski iskaz o brojnim temama koje su nepopravljivo obilježile posljednja naša desetljeća. Dakle, sve ono što se kreće u krugu ratova, zločina, nepriznatih zločina, tranzicijskih gadosti, melanholije i apatije prouzrokovane PTSP-om i kod onih koji su rat odsanjali u dječijem krevetcu, u pjesničkoj knjizi „Sam u vodi“ nalazi svoje mjesto. Suludo bi bilo negirati potrebu da se kroz poeziju oslika i taj mizanscen naših grčenja kroz decenije koje smo prehodali, jer poezija koliko god bila (ili bi trebala biti) majstorstvo u jeziku ne može ostati amnestirana od takvih uticaja. Međutim, ono što se nameće kao očiti problem jeste momenat kada socijalna i društvena aktuelnost jedne knjige preuzimaju primat kao jedino važna načela pisanja. Tačnije, kada oni postaju jedini kriterij i instrument za valjanost nekog pjesničkog djela. To su sva ona kritičarska insistiranja i učitavanja socijalnog angažmana kao ključnog začina poezije oko kojeg se kao nus-proizvodi potom okupljaju sve druge izražajne mogućnosti pjesništva.

Ne sporeći, dakle, važnost da poezija odražava i samu društvenu i socijalnu stvarnost, prenaglašenost takvog pristupa poeziju kod nas veoma često vodi u feljtonizam. Nemali je broj pjesnika koji su pitanje društvene aktuelnosti pjesništva ovdje danas shvatili doslovice, kao nekakvu olakšavajuću klauzulu za otklon od bavljenja problemima samog jezika, rudarenja u njemu, i pokušaja da se nađe što autentičniji izraz. Usljed tog pojednostavljenog shvatanja mi smo dobili cijelu generaciju pjesnika u čijoj poeziji preovladava plakatno pisanje koje poeziju više približava vijesti iz novinskih crnih hronika, nego li se u njoj vidi autorsko nastojanje da se u samom jeziku nađe što prikladniji način slikanja svijeta.

U pjesmi „Tradicija“ Uroš Bojanović na primjer daje jednu tipičnu, ali uspjelu generacijsku sliku, prožetu gluvarenjem i defetizmom nečinjenja kao centralnim tačkama življenja. „Tradicija nam je postalo/Da subotom navečer sjedimo u pušačkoj/zoni male kafane/Preko puta bolnice/I uz pivo i grickalice, krišom posmatramo/Koga to dovoze u hitnu/Zbog mnoštva ljudi na svijetu/Imamo priliku/Da budemo niko i ništa/Subotom/Da imam pištolj/Ubio bih se/“, napisaće ovaj pjesnik. Ovakvim slikama „iz stvarnosti“ pjesnik zbog specifične generacijske perspektive u njoj date uspijeva dohvatiti autentičan momenat pjesničkog iskazivanja stvarnosti. Ono što je u ovoj pjesmi hroničarsko, svakodnevno i žurnalističko, biva dobro osmišljenim obratom na njenom kraju preoblikovano u pjesnički uspjelo.

U tom pogledu čitalac ne bi trebao imati problem sa žurnalizmom u poeziji. Poželjna mjera društvene aktuelnosti ovdje je postignuta, ali ne na štetu samog jezičkog traganja u pjesmi. Slično tome Bojanović uspijeva i u pjesmi „Dva ratna druga“ dati jednu generacijsku nelagodu proizišlu iz trusnosti ovog prostora i straha od sukoba kao permanentnog prisustva nad našim glavama. Iz jedne dijaloški postavljene pjesme čitalac će dojmljivo moći osjetiti atmosferu te nesigurnosti i neizvjesnosti egzistiranja u stvarnosti koja je uvijek na granici paroksizma. Ili kako to radi sam pjesnik u pomenutoj pjesmi: „Na moje pitanje/Gdje se zamišlja za deset godina,/Prijatelj s Medicinskog fakulteta/Brzo je odgovorio:/U vojnoj bolnici/Zamišljam kako uz slabo osvjetljenje/Amputiram tvoju/Ranjenu nogu/; Mnogo godina se poznajemo/Previše/Na terasi restorana/Budućnost je zazvučala/Previše utješno/“.

maxresdefault.jpg - Osvrt: Daleko od svih, ja sam čovjek

Žurnalizam u poeziji

Ovo bi u izvjesnoj mjeri bili uspjeli primjeri socijalno „osviještene“ poezije kod Bojanovića, gdje on ne ide nauštrb pjesničkom izrazu. Sa druge strane, postoji nekolicina pjesama kod ovog pjesnika koje u nastojanju da se bude što ukorjenjeniji u neposrednoj stvarnosti, kao valjda najvrhunaravnijem svjedočanstvu života, ostaju na razini izvještaja i novinskog teksta. U pjesmi „Beograd“ čitaocu je jasno pjesnikovo nastojanje, ali ono u svojoj hroničarskoj običnosti ostaje jezički ipak nedovoljno autentično. „U Beogradu,/Za deset hiljda dinara,/Pravoslavni taksista je pristao/Da me vozi cijelu noć/Od Bulevara, pa nadalje/Bio sam stvarno jadan/“, napisaće Bojanović. Ali to, čini mi se, nije više od kadra svakodnevice, koliko god se činilo da je u svojoj suštini nabijeno nekim značenjem.

Drugi problem ovog tipa leži u onim pjesmama gdje se nastoji sada posve svjesno isforsirati angažman poezije, kada se prenaglašenim pjesničkim slikama (prilično tipičnim za angažovaničku poeziju kod nas) želi „šokirati“ čitaoca, zgaditi ga se tom mučnom i nepodnošljivom stvarnošću. I to može zvučati dobro punkerskom uhu koje se tek susreće sa ovakvim pjesničkim izrazom. Ali kada se takva zvučanja pojavljuju u gotovo svakoj pjesničkoj knjizi naših mlađih autora, to onda postaje manir koji ne iznenađuje, niti šokra. Evo primjera u pjesmi „Lutka“: „Već godinama u centru/Postoji kiosk/U čijem izlogu, između dječijih igračaka/stoji izložena/Lutka na napuhavanje/Jeftina konobarica/Ogoljenih grudi/I otvorenih usta/Nudi se/ Djeci i roditeljima/Često u prolazu/Zamijetim nekoliko gradskih osobenjaka,/Kako uz prostačke revije/Drndaju svoje ljubimce/I ejakuliraju u lice/Svim poštenim građanima/“. Ne bih rekao da je ovo neko posebno raritetno primječenije, jednako tome kao što u pjesmi „Hronika“ stihovi „Da ližemo opijum/S kurvinih čistih leđa/“, ne predstavljaju previše autentičan izraz.  Možda su egzotike Šangaja iz ove pjesme nekome privlačne, ali nisu same po sebi dovoljne za uspjele stihove.

Pjesničko iskustvo, napisao je još davno Radomir Konstantinović, ne podliježe terminologiji koja je sasvim dovoljna za naš svakodnevni osjećajni život. Čini se da je to ključni momenat sukoba ovdašnjih pjesnika sa jezikom. Upravo ta nemogućnost da se prenebjegne terminološko pisanje poezije. Da se izađe iz ovira modela, jer je pjesnik, po Konstantinoviću, upravo otpadnik od svakog modela. „Tamo gde je pesnik, tamo je kriza modela.“ Krećući se prevashodno u okvirima društveno angažovanih modela, mnogi naši pjesnici danas zaboravljaju da je poezija još uvijek i prije svega rad u jeziku. Iz toga i proizilazi onaj narativno-deskriptivni manir ovdašnje poezije, gdje se pjesnička slika proglašava uspjelom jer je otvorila važnu društvenu temu, a ne jer je jezički dosegla neki viši stepen organizacije (a tek onda kad je umjetnički uspjela otvorila i važnu temu). Stvaralaštvo se, pisao je Gombrowicz, ne da izvesti iz onoga što već postoji, ono nije posljedica.

ja-na-mostu-et.jpg - Osvrt: Daleko od svih, ja sam čovjek

Umorna riječ

Mogao bi se pomenuti manir u Bojanovićevoj poeziji braniti onim što je svojevremeno, već pominjani, Konstantinović uočio misleći Nerudinu poeziju. Ono kada pjesnik u poeziji oživljava riječi koje su se potrošene, koje su usljed kontaminacije nastale iz njihove neoprezne i pretjerane upotrebe izgubile svoju snagu zvučanja i značenja, pa im se njihovom običnošću vraća svježina prvobitnog, a „umorna reč dobija, ponovo na snazi“. „Ono što bismo nazvali nepoetskom rečju, čistim svakodnevnim izrazom, postaje jedinstveni, nezamenjivi provodnik poezije“, napisaće Konstantinović. Međutim, imamo li ovo na umu u slučaju poezije Uroša Bojanovića mogli bismo kazati da na onim mjestima gdje se ta „umorna riječ“ nastoji oživjeti mi ipak nemamo autentični izraz. Jer su brojni autori prije Bojanovića do te mjere prezasitili poeziju preporodom „umornih riječi“ da su one iznova postale umorne. Pitanje je pjesničkog umijeća da se to zatečeno stanje sad iznova mijenja. Darko Cvijetić, kao pjesnik, posebno u svojim prvim knjigama je dobar primjer uspješnog rada u jeziku, i inverzije zatečenog stanja.

Uroš Bojanović najbolji je kad ne insistira na socijalnom angažmanu svoje poezije. U takvim slučajevima otvara se jezički prirodniji prostor za njegov pjesnički izraz, a upravo u toj, uslovno rečno, relaksaciji pjesničke perspektive rađaju se jezički najuspjeliji stihova ovog pjesnika, koji istovremeno upečatljivo zrcale i ono što je društvena stvarnost kao okvir nastanka poezije. Pjesma „Tri boje, jednaka“, iako ima i onog šokirajućeg (samo sad uspješno uklopljenog u pjesmu kao cjelinu) dobar je primjer toga: „Moj komšija,/Vrstan ribolovac, ljenčina,/PTSP-ovac,/Stavlja automatsku pušku na nepce,/Između kutnjaka/Ispaljuje/; Hrabrim vojničinama/Po brdima iznad grada/Doveli su kćerke/Bivših partijskih komesara/Da bi vojničine markantne,/Taj ponos i dika,/Imali po kome pišati/Zapomagale su/I molile: Nemoj, Zorane, Gorane,/Ali kad su fiziološke potrebe u pitanju/Teško je vojnicima/Dogovoriti/; Ispričao mi je tajnu/Da su ponekad domišljati ratnici,/Razočarani što već ne mogu naći po/ratištima kakvih/Žena za silovanje,/Mrtvacima pucali u čelo, a zatim/Prstom provjeravali da li je rupa od metka/Dovoljno duboka i vlažna/“. Čitalac će prepoznati, i to je dobra strana ove knjige da Bojanović hrabro otvara teme koje generacija rođena uz početak rata devedesetih mora pretresti. Ovakvi glasovi jesu nužni, ali oni ne bi smjeli ponavljati greške svojih prethodnika, da se jezičkom simplifikacijom poezije jedan manir i opšte mjesto pravda kao vrhunac etstetskog dometa nekog pjesnika.

Konačno pjesma „Odmorište“ pokazuje da Bojanović ipak i uprkos naznačenim skliznućima ima osjećaj za poeziju kao nešto specifičniji rad u jeziku: „Vidio sam more/Od poplave na groblju/Vidio sam more/Iz očeve kuće, zavoda za statistiku/Vidio sam potopljeno groblje/sad imamo dvije plaže u gradu/Reci im sljedeći put/Kad ti budu ismijavali grad/Reci im ponosno/“. Da bi pjesmom naslova „Jesolo“, kojom se knjiga „Sam u vodi završava“, dobili autora koji na jedan način prevazilazi prenaglašenosti i htijenja iz ranijih svojih pjesama, nagovještavajući možda pjesnika koji će u jezik stupiti sa nešto drugačijim senzibilitetom. Evo tih stihova: „Na plaži me niko ne vidi/Dok stavljam pijesak među nožne prste/I čekam da me plaža/Iz osvete/Proguta/Daleko od svih/Ja sam čovjek“.

Izvor: oslobodjenje.ba

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here