Na Kliničkom univerzitetu u Tuzli, nakon teške bolesti, umrla je sinoć doc. dr. Alisa Mahmutović. Rođena je 1977, bila je univerzitetski profesor i majka Mahira Rakovca

Postoje događaji koji netom po svom dešavanju postanu tako daleki i tako nestvarni kao da pripadaju nekom drugom životu ili nekom drugom svijetu. Takvo događanje sam iskusio u prijateljstvu sa Alisom Mahmutović i Dubravkom Lovrenovićem, u našem prošlogodišnjem druženju u Jajcu. Tih zajedničkih nekoliko dana, danas izgledaju tako nestvarni, kao da se nikada nisu ni desili. Izgledaju kao nestvarna priča. Bilo je to vrijeme njihovog pokušaja prebolijevanja tragičnog odlaska malog Mahira i gradnje neke nove stvarnosti, u kojoj će stvari biti dovedene do jasnog značenja.
Dubravko je pričao o knjizi o Mahiru, govorio kako je pri samom kraju, kako je uvijek teško završiti knjigu… Alisa ga je kritikovala zbog kašnjenja pripravljanja roštilja i kroz recepciju te kritike zaključili smo da je ona prava “šefica”, kojoj je pozicija ujedno i karakterna osobina. Bilo je lijepo vrijeme, a duhoviti razgovori koje smo vodili nisu bili pod sjenom tragedije koja ih je pogodila, čak ni kada smo govorili o knjizi o Mahiru. Dubravko se žalio da mora ići na pretrage, ali da je to “rutinska stvar”. Nažalost, nakon skoro dva mjeseca saznali smo da se nije radilo o “rutinskoj stvari”, nakon slijedeća dva mjeseca saznali smo da je ista bolest napala i Alisu… Iz svjetla današnjeg dana, kada više nema ni Mahira, ni Dubravka, ni Alise, događaj iz Jajca je još tada izgledao kao da se nikada nije ni desio, odnosno kao da je oduvijek bio dio neke vječnosti kojoj pripadamo samo onda kada egzistenciju preselimo u sjećanja bliskih ljudi.
U svemu što je uslijedilo i što je zasjenilo život, u sjećanju će ostati fascinantna snaga duha koju su Alisa i Dubravko pokazali. Kada je već sve bilo jasno, kada Dubravka već više nije bilo, u jednom od susreta u Kliničkom centru u Sarajevu, potpuno svjesna svega što se dešava, Alisa će, zbijajući šale i sjećajući se nekih događaja, poput istinske heroine reći: “Umiremo pjevajući!” I tako je bilo do kraja njenog života.
Alisa je u svom intelektualnom radu bila okrenuta borbi protiv dehumanizacije i nepravičnosti. O tome svjedoče njeni objavljeni radovi i angažman sa studentima na Univerzitetu u Zenici. O tome svjedoče i rasprave u kojim je sudjelovala i borbe koje je vodila. Može se reći da je cijeli njen život bio borba, borba za sebe i borba protiv sebe. Sve što je činila, činila je da bi sebe učinila boljom i intelektualno jačom. U svemu tome, nije štedjela ni sebe ni druge, što joj je često bilo i zamjerano. Ako je i pretjerivala u nekim svojim stavovima i borbama, činila je to sa ciljem istrajavanja na putu Dobra. Nekada to, možda, nije izgledalo tako, ali vjerujem da je ovaj put bio ono što je obilježavalo njen život.
Dosta je toga što bi se moglo reći o Alisi Mahmutović, ženi koja je u svojoj egzistenciji nadišla samu tu egzistenciju. Zato njen odlazak u nekom posebnom značenju zaista jeste samo promjena forme egzistencije. Poput sjećanja na zajedničke dane koji kao da nikada nisu ni bili, tako i okončanje Alisinog života nije drugo do odlazak. Ona je sada, zajedno sa Dubravkom i Mahirom, dio naših života, koji idu svojim putem i koji su obilježeni njima. O svemu što se dešavalo, sada svjedoče samo životi onih koji su bili dio tih dešavanja. Kao malo ko, upravo je Alisa znala da se smisao svega što jesmo odvija i ozbiljuje u skoro magičnoj ljepoti tih događaja. Ona je neprekidno tragala za tom ljepotom, tražeći u njoj životni smisao. Zato je cijelim bićem znala uživati u njima, svjesna da tu počinje vječitost i prestaje prozaičnost stvarnosti. Bol s kojim se moramo rastati od nje, nudi samo jednu utjehu – sjećanje na Alisu!

 Izvor: oslobodjenje.ba

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here