Predstava “Črna mati zemla”, rađena prema motivima istoimenog romana Kristijana Novaka, praizvedena je početkom travnja u Zagrebačkom kazalištu mladih.

“Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva”. Tako o sebi govori Matija Dolenčec, na čijim strahovima, traumama i tami što ga povremeno obuzima i nadvladava, počiva roman “Črna mati zemla” Kristiana Novaka i na njemu temeljena istoimena predstava u Zagrebačkom kazalištu mladih, rađena prema adaptaciji Tomislava Zajeca, a u režiji Dore Ruždjak Podolski. Pozorišna je to pripovijest o djetinjstvu u nekom malom, zabačenom međimurskom selu, dijelom govorena kajkavštinom, jezikom njenih junaka, ljudi grubih, primitivnih, često spremnih da ponize i uvrijede slabijeg od sebe, ali i toplih i nježnih, posebno u obiteljskom krugu – roman je to, pa tako i predstava o ljubavi, bolu i patnji, snovima i snatrenjima, o onome što skrivamo duboko negdje u našoj nutrini, što se najčešće bojimo pokazati Drugome u strahu da nas neće razumjeti, da će nas ismijati i raniti. Ili, kako to sažeto formulira autor, o tome: “kako svatko u selu, koliko god se činio običnim, u svojoj samoći i izolaciji slavi neobičnost. Iza tih zidova i ograda, potpuno jednakih fasada i živica, iza svega onoga što je stvoreno mukom samo da se ne bi razlikovalo od susjedovog – postojale su tisuće šarenih slika boli i čežnje koje nitko drugi nije mogao razumjeti i čarobna ali tužna glazba nijema tuđem uhu. Svi smo patili, to je sasvim jasno. I što smo se više trudili prikriti to, bilo je sve jasnije”.

Kakav je svijet s druge strane je stožerno pitanje komada / FOTO: ZKM - Zrcalo mraka i tame u nama

Drama života

Kristian Novak nije novo i nepoznato ime suvremene hrvatske proze. Rođen 1979, djetinjstvo provodi u Sv. Martinu na Muri, otuda i protagonisti njegovih romana tako životno i izvorno dočaravaju svijet Međimurja, diplomirao je kroatistiku i germanistiku i doktorirao na poslijediplomskom studiju lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvi roman “Obješeni” objavljuje 2005, “Črna mati zemla” (2013.) dobiva nagradu T-portala za roman godine, lani mu izlazi nova knjiga: “Ciganin, ali najljepši”. Zašto piše o tami u nama i mraku oko nas? Kaže: “Mraka ima kad osjetim nepravdu, izdaju, sebičnost. A još ga više ima kada uvidim da svatko može biti izvor toga. Naravno, uključivši mene”. Lavovski dio posla kako bi se romaneskni narativ pretvorio, možda bolje reći preobrazio i pretopio, u dramski, obavio je Tomislav Zajec, za njega je ovaj roman “težak za uhvatiti, hiperaktivan, u svom prvom čitanju pitak, potresan i zavodljiv, a u svakom drugom kriptičan, zatvoren, s teško probojnim matricama i pomalo drskim izbjegavanjem konačnih odgovora”. Riječju, živi organizam, u čiju je strukturu trebalo znati ući i pročitati je kazališno – tu zadaću oblikovanja scenskih prizora i slika iz krhkih i naoko nepovezanih, suprotstavljenih samima sebi fragmenata iz života mnogih likova što nastanjuju taj međimurski mikrokosmos, nadahnuto, marom i nervom iskusnog pozorišnog znalca zaokružila je redateljica Dora Ruždjak Podolski.

U studiji “Poetika moderne drame” Jean-Pierre Sarrazac, nedvojbeno jedan od najznačajnijih francuskih suvremenih teoretičara teatra, i sam dramski pisac i redatelj, definira novu paradigmu, “drama života” i suprotstavlja je ranijoj, onoj koja joj je prethodila i koju naziva “drama u životu”, i to ovako obrazlaže: “Drama u životu, od Eshila do Victora Hugoa, bila je zasnovana na konfliktu junaka koji je imao određeni rok trajanja – jedan “fatalan dan” – u jednom također ograničenom prostoru i, naročito, na činjenici da je taj konflikt morao biti obrađen na jedinstven način (čuveno “jedinstvo akcije”) i da je morao voditi ka jednom rješenju. Naprotiv, drama života može obuhvatiti čitav život jedne ili više osoba, a ne samo jednu epizodu u tom životu. Uz to, drama života je otvorena forma, u osnovi nedovršena, uvijek sposobna da bude ponovno izvedena, produžena, i to u svijesti gledatelja. Bilo da njihovo izvođenje traje sedam sati ili dvadesetak minuta, zajedničko ovim dramama jeste da prate tok cijele jedne egzistencije, proces koji ja zovem velikom retrospekcijom: cijeli život viđen sa praga smrti”. Gotovo da se ovom opisu nema što dodati, svih 150 minuta predstave “Črna mati zemla” protječu baš poput te “drame života” koja je istodobno i fragmentarna, rastrgana i spojena nevidljivim šavovima što prožimaju sve likove, situacije i obrate, ona je na trenutak dokumentarna, odmah zatim čista fikcija, gruba i poetska, onostrana i fantastična, a ipak tako neraskidivo uronjena u tu “črnu mati zemlu” iz koje crpi svu silinu i snagu i prenosi je pozornicom. Radovan Mićković, suvremeni srpski satiričar, konstatira: “Srednji vek nikad nije bio mračniji nego danas”; parafrazirajući ga, mogao bih reći da tama u ovoj predstavi nikad nije bila jasnija, prepoznatljivija i svjetlija, da taj mrak koji ona nudi nikada nije bio blještaviji.

Brojni su motivi i situacije na kojima se gradi ova kazališna tvorba: narodne predaje, priče i legende, mitovi i baština, glazba i jezik tog podneblja, ljubavne zgode i nezgode, sukobi unutar te male seoske zajednice, nerazjašnjena samoubojstva i vrlo precizan njihov odraz na širem fonu, poređen sa onim što se događa oko njih, kada su, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, neke nove bitke na pomolu, kada historija tih prostora kreće ka nekim neznanim predjelima gdje ih čeka neki novi, još strašniji mrak. Vrijednosti se urušavaju i smjenjuju, ono što je u bivšoj zemlji, Jugoslaviji, vrijedilo, sada, u novoj Hrvatskoj, biva prezreno i ismijano – i ta, šira slika Novakove proze u predstavi dolazi do izražaja. Sve ima svoj odraz, sve se ogleda u nečemu drugome – zrcalo je simbol i nit vodilja kroz čitavu predstavu, kroz njega, poput Alise, svatko jednom mora proći u životu, vidjeti što ima sa druge strane, odlučiti gdje pripada. Jedini stvarni i iskreni prijatelj glavnog junaka, šestogodišnjeg Matije Dolenčeca, desetogodišnji Franjo Klanc, upravo će ga to upitati: “Što misliš, kakav je to svijet s druge strane? S druge strane, kakav je tamo svijet? S druge strane zrcala. Od rijeke. Zrcala od rijeke. Kako se mi unutra vidimo, s druge strane od toga?”. U traganju za odgovorom na to, ključno, stožerno pitanje, svatko će se uključiti na svoj način, predstava izrasta, širi se i grana upravo pokušavajući razriješiti tu, jednu od mnogih zagonetki u komadu što nas poput labirinta uvlači u svoje skrivene zakutke i odaje. U kojima nam se, na trenutke, može učiniti da prepoznajemo ton i atmosferu briljantnog romana “Velika bilježnica” Agote Kristof ili makabrične prizore izvanrednog Hanekeovog filma “Bijela traka”: “Črna mati zemla” na tragu je takvog doživljaja svijeta, u svojoj intimi i oko sebe.

Kristian Novak nije novo i nepoznato ime suvremene hrvatske proze - Zrcalo mraka i tame u nama

Čas izdaje

Naravno, glumci su ti koji nose ovaj komad, njegovu ideju i moć oni utjelovljuju na pozornici. Prije svih dječački par Adrian Pezdirc, u ulozi Matije i Dado Čosić, kao njegov prijatelj Franjo, njihovo uživljavanje u djetinjstvo svojih likova donose maestralno. Odlične su role Doris Šarić Kukuljice, kao Majke i Urše Raukar, kao Bake glavnog junaka, izazovan je Danijel Ljuboja kao Mladen Horvat, silovatelj i prikriveni nasilnik, zahtjevne uloge mitskih bića i znanstvenika ujedno izvanredno igraju Pjer Meničanin i Milica Manojlović, oni su ta spona između svijeta živih i svijeta mrtvih, fantastična bića kojih se pribojavamo i užasavamo, a s druge strane znanstvenici koji će nam te strahove odagnati i sve prekriti još neprozirnijom koprenom koja više sakriva, nego objašnjava. Velika je to, ansambl-predstava u kojoj mnogi igraju nekoliko rola, poput Dore Polić Vitez, Suzane Nikolić, Barbare Prpić, Nadežde Perišić Radović, Damira Šabana, Zorana Čubrila, Jasmina Telalovića, snalazeći se i proigravajući ih vješto i sa puno glumačkog talenta.

Negdje pred sam kraj romana, Matija Dolenčec, u času izdaje, male djetinje izdaje svog najboljeg prijatelja, zapitat će se: “Možda sam mogao biti djetetom izvana, a čudovištem samo iznutra”. O tome kako se to postaje čudovištem, što se to u nama mijenja da možemo nekoga i izdati da bismo mogli održati privid vlastitog blagostanja i sreće, uživanja u trenutku, što smo mi zapravo, nevina djeca ili monstruozna čudovišta, govori, između ostalog, i predstava “Črna mati zemla”.

Izvor: oslobodjenje.ba

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here